• On/Off

    < lipanj, 2011  
    P U S Č P S N
        1 2 3 4 5
    6 7 8 9 10 11 12
    13 14 15 16 17 18 19
    20 21 22 23 24 25 26
    27 28 29 30      

    Lipanj 2011 (1)
    Ožujak 2011 (1)
    Veljača 2011 (1)
    Prosinac 2010 (1)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Srpanj 2010 (1)
    Lipanj 2010 (1)
    Svibanj 2010 (1)
    Travanj 2010 (1)
    Ožujak 2010 (3)
    Veljača 2010 (1)
    Siječanj 2010 (2)
    Studeni 2009 (1)
    Listopad 2009 (1)
    Rujan 2009 (1)

    Dnevnik.hr
    Gol.hr
    Zadovoljna.hr
    OYO.hr
    NovaTV.hr
    DomaTV.hr
    Mojamini.tv



  • She just smiles, she don`t want the world....




    Im better of alone anyway....

    Free Image Hosting at www.ImageShack.us


    Pomirena sa sobom, ulaziš u stan
    "Kakav divan dan", pomisliš, "divan dan!"...
    I štikle postanu tijesne, i leđa nisu više ravna,
    I šminka razmazana...ostaješ tako sama....



    Utjeha kose

    Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.

    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,
    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    Samo kosa tvoja još je bila živa,
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.


    Free Image Hosting at www.ImageShack.us


    You may say that I'm a dreamer but I'm not the only one...

    Free Image Hosting at www.ImageShack.us




    Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

    Napisati, na primjer: «Noć je pun zvijezda
    Trepere modre zvijezde u daljini.»

    Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

    Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
    Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

    U noćima kao ova držao sam je u svom naručju.
    Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

    Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
    Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči?

    Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
    Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

    Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
    I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

    Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
    Noć je zvjezdovita i ona nije mogla uz mene.

    I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
    Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

    Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
    Moje srce je ište, a ona nije uz mene.

    Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
    Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

    Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio!
    Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

    Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
    Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.

    Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
    Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.

    Jer sam je u noćima kao ova držao u svom naručju,
    Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

    Iako je ova posljednja bol koju mi ona zadaje,
    I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

    Ja sam....

    osoba koja voli pisati kako bi se osjećala bolje
    osoba koja još shvaća da svijet nije onakav kakav se čini.
    osoba koja traži nešto za što se može uhvatiti kad padne.
    traži sreću.
    sreću u malim stvarima.
    Osoba koja živi već 19 godina i zasada joj dobro ide. :)
    Osoba koja voli sanjati.



    I fali mi moj prijatelj.
    moj veseli prijatelj...
    Makar si daleko, znaj,nisam te zaboravila.

    neki od njih.

    Alice
    Ekonomist
    Eliyah
    Jack White
    Em
    no name.
    otisak srca

    Souldinshadow


    credits

    design: MissSmileDesigns

    kostur: ldesigns

    Izgubljeni u ovoj predstavi. U kojoj smo samo sporedni likovi.

    I znam da smo samo ljudi.
    Znam da bježim glavom bez obzira od ljubavi.
    Znam da tražim nešto nemoguće. Nešto što na ovom svijetu jednostavno ne postoji. Možda postoji. Ali ja i dalje bježim. I dalje sam ona stara ja.
    Puna nesigurnosti i straha.
    Bježim. To je jedino što znam. Mahnut rukom i reći zbogom.
    To sam rekla i njemu. Možda nisam trebala. Možda mi je i žao, al ne želim to priznati ni sama sebi. A još manje drugima.
    Gubim se u svojoj sjeni.
    Skrivam od njihovih lica, i lažnih osmjeha.
    Gade mi se.
    Da.



    "Stvarnost nije bitna, već je bitno kako stvarnost djeluje na nas".

    Ta me rečenica s jednog predavanja jednostavno oduševila.
    Istinita je. Svako od nas gleda svijet drugačije.
    Ja ih gledam očima djeteta. Stvarnost mi nije stvarnost. Već samo ružan san, I nadam se da ću se uskoro probuditi. I tako svaki dan.
    I baš mi je dobro.
    Sve IZGLEDA ljepše.



    Volim vas.
    Ako me još niste zaboravili.
    Previše obaveza, zaboravim.
    Ipak sam čovjek, s manama.

    <3



    17.06.2011. • Komentari (4)





    Opet sam tu. Po strani gledam, opet ne spavam.

    Ne spavam.
    Neznam što mi je.
    Ujutro se jedva probudim, navečer nemogu zaspati.
    Zbunjena sam. Neznam ni sama šta me muči.
    Možda imam neki poremećaj. Postajem sova.
    Bit će da je to.
    Nisam loše volje.

    Usudim se reći da mi je trenutno dobro u životu.
    Možda ne bih trebala.
    Ipak, nikad neznamo što će sutra biti.
    Upalim tv.
    A tamo kaos, priroda se naljutila na nas ljude.
    Nemogu ni zamisliti kako je ljudima koji proživljavaju sve te potrese i poplave......
    Iskreno, vjerujem u Boga.
    Pomolila sam se za te ljude koji su u Japanu.
    Možda to nije dovoljno.
    Ali to je jedino što možda ja mogu učiniti.

    Život.
    Počne, traje.. i pafff. samo nestanemo sa Zemlje.
    Okrutno. Istinito.
    Baš kao slovo koje napišemo i obrišemo.
    Ostane samo trag.
    To smo mi.


    We are all illuminated,
    Lights are shining on our faces, blinding. <3






    15.03.2011. • Komentari (9)





    Izvana sjajimo, iznutra sve je pusto.

    Takva je valjda naša priroda i društvo.

    Takvi smo.
    Istina je da smo pokvareni.
    Da su nam za sreću potrebne materijalne stvari.
    Gazimo ljude na svom putu prema "slavi".
    Ne vidimo dalje od sebe.
    Gledamo ljude površno.
    Zaboravljamo da duša čini čovjeka, a ne tijelo.
    Želimo da nam sve bude na dlanu.
    Da imamo kontrolu nad svim.
    Kad nam netko pruži prst mi želimo cijelu ruku.
    Jer smo sebični.
    Jer smo ljudi.


    A pravo pitanje je....

    Jesmo li uopće ljudi?


    Voli vas,
    ja.


    01.02.2011. • Komentari (8)





    I don't know what's right and what's real anymore.

    Probudih se.
    Opet samo san.
    Izgledalo je tako stvarno.







    Sanjala sam da je život lak.
    Da se ljudi iskreno vole.
    Da je on ovdje.
    Da ljudi nisu dvolični.
    Da sreću ne čini novac.
    Da nema siromaštva.
    Da nema bolesti.
    Da ljudi ne napuštaju svoju djecu.
    Da ne postoji tuga.
    Da svatko od nas može biti ono što je bez da ga drugi osuđuju.
    Da nema ubojstva.
    Da nema zla.
    Da svi ljudi imaju svoj dom, mjesto gdje se osjećaju voljenima.
    Da smo svi jednaki koliko god smo različiti.
    Da u svima postoji vjera.

    Sanjala sam neostvarivo.
    Danas je teško preživjeti u ovome svijetu.
    Biti ono što jesi bez da te netko osudi.
    Živjeti u svijetu u kojem su novac i moć prioriteti.




    Od trnja do zvijezda.
    Ima li istine u tome?



    25.12.2010. • Komentari (9)





    If we were children I would bake you a mud pie.




    Još jedan tmuran kišni dan.Sunce kao da se bori s oblacima.
    Uporno želi zasjati, a nemože.
    Oblaci su presnažni za njega.
    Teški, tamni.
    Kao da žele da prenesu na nas loše raspoloženje.
    Navijam za sunce.
    Loše vrijeme, loše raspoloženje. Bar to na mene tako uvijek djeluje.
    Život je maskembal. To moja mama stalno govori.
    Nikada nisam obračala pozornost na tu rečenicu.
    Al kad malo bolje razmislim tako je.
    Ljudi nose maske i tako šetaju ulicama, skrivajući svoje pravo lice.
    Čemu to?
    Bojimo li se da će nas ljudi upoznati onakve kakvi stvarni jesmo?
    Ili da će nas napustiti kada nas upoznaju?
    Možda.
    tj. tako je, danas je teško biti prihvaćen u društvu.
    Sjećam se svoje osnovne škole, nije mi bilo lijepo.
    Nisam se uklopila, bila sam.... nekako u svom svijetu.
    Držala se jedne osobe i to mi je bilo dovoljno.
    Jednostavno nekada se ne osjećamo dobro u tuđem društvu.
    Tako možda mora biti.
    Nemožemo svima biti simpatični ili lijepi. Sve je to stvar ukusa i karaktera.
    A ljudi su čudne biljke.
    Baš jesu.



    Odlučila sam.
    Danas želim da mi sija sunce. Bez obzira na oblake.
    Volim vas.
    <3


    *Eyeliner and cigarettes.



    22.11.2010. • Komentari (10)





    Nikakva čarobna jutra.

    Zaljubit ću se sutra.

    Gledam i razmišljam si, imam li ja išta za napisati ovdje više?
    Koliko se toga moglo promjeniti od zadnjeg posta.
    I nije ništa previše.
    Znam samo da mi vrijeme leti kao da sam jučer bila dijete.
    Kao da sam se još jučer prvi put upoznala sa ljudima koji su mi i dan danas u životu. I zahvalna sam Bogu na tome.
    Sječam se svoje prve ljubavi, svojeg prvog plakanja, kada sam prvi put shvatila kako je to izgubiti dragu osobu.
    Sječam se groblja, sječam se da sam bila mala, ali sam plakala za njom.
    Nisam shvaćala zašto se to desilo, gdje mi je sestra otišla ali sam znala da je više na ovom svijetu neću sresti.
    Kada si dijete sve nekako lakše shvatiš, kad si dijete si i najpametniji.
    Danas kao već odraslija osoba (koliko mogu biti) teže prihvaćam neuspjeh,
    teže prihvaćam kada ljudi odu.
    Shvatila sam da sve ovisi o nama. O našem pogledu na svijet.
    Gledaš li ga crno, biti će crn.
    Jednostavno.
    Jer kako se kaže, svako je krojač svoje sreće.
    A onaj koga zadesi nesreća, naučit će na svojim greškama.
    Mnogo toga se promjenilo od prošlog posta.
    Vidim i sama.
    Bolje shvaćam stvari.
    I ovim postom samo želim zahvaliti svim ljudima oko sebe koji su tu
    u lošim i dobrim vremenima.
    Jer u nevolji se prijatelj poznaje.
    Možda ovo nikad nećete vidjeti jer je ovo samo moj anoniman blog.
    HVALA VAM.
    I hvala tebi, shvatila sam da nisi ipak ono što sam tražila.
    Da sigurno negdje postoje bolji od tebe.
    Ne trebaš mi više.
    Drži se nje.

    Voli vas.
    Ja.


    29.09.2010. • Komentari (17)





    Livin in a world without you.

    Volim tu pjesmu. Nalazim se u njoj.
    Više i nije tako loše.
    Zapravo. Dobro je. Preživjet ću, tj. preživjela sam onaj gori dio.
    Sada nekako sve ide na bolje...Mjenjam se, postajem odgovornija,
    odrasla osoba. Učim na svojim greškama, iako ih često napravim,
    trudim se da se ne ponove opet iste greške.
    Neće.
    Neću to dopustit.
    Promjenila sam se, na bolje, vidim to.
    Gledam sebe u prošlosti i žao mi je što sam bila tako zatvorena u sebe,
    tako odvojena od drugih i izbjegavala kontakte s ljudima.
    Vidim da sam naučila mnogo toga o životu.
    A ono najvažnije je da......
    trebaš krenut dalje.
    Ništa drugo.
    Idem dalje, nastavljam sa svojim životom.
    Zamišljam situaciju.. što ako ga jednom sretnem nakon 10,15 godina.
    Kako će taj razgovor tada izgledati, kada budemo već stariji i imali svoje ciljeve i snove. Neznam dali bih mu tada rekla koliko sam patila za njim.
    To bi me baš zanimalo. Kako bih se ponašala prema njemu onda.v

    Vrijeme je dragocjeno.
    I sjećam se svih ljepih trenutaka u mom životu.
    Život je lijep samo treba u sebi pronaći sreću. Onu pravu sreću.
    Brzo mi prolazi ovo ljeto.
    Ne želim to baš.
    To znači da počinje moj studentski život.
    Ali, to je možda baš moj najbolji dio života..
    Nikad se neznam..
    Uostalom, vidjet ćemo što donosi sutra.


    27.07.2010. • Komentari (6)





    Ostaj mi zdravo. Točka. Pozdrav. Tvoj ponos.

    Ti si me zgazio. Našao zamjene.

    Želim nešto napisati. Ali nekako mi riječi ne dolaze.
    Šta da napišem na ovom "virtualnom papiru".
    Čitam druge postove, razmišljam o stvarima koje se događaju meni, tebi, drugima. Svima nama. Svatko od nas ima svoj problem u životu. Ako
    se to tako može nazvati. Svi imamo neki svoj teret koji nosimo i s kojim moramo živjeti.
    Život je stvarno nepredvidljiv, jedan dan si ovdje drugi nisi.
    Kad god ugledam hitnu pomoć kako juri ulicom krcatom autima, razmišljam o tome kako je sad obitelji te osobe. U kakvoj su panici, kako se boje za osobu koja se nalazi unutra.
    Kolika je njihova briga.

    I onda vidim koliko su zapravo moji problemi sitni.
    Makar se meni čine veliki.
    Shvatila sam da sam ja zapravo jako plašljiva osoba.
    Bojim se i ljudi.
    Možda jer sam do sad nekako naučila da smo mi,ljudi poprilično
    pokvareni. Svi. Barem malo.
    Razmišljam o tome i sjedim na kolniku prazne ulice u 3 ujutro.
    Čekam da tata dođe po mene nakon izlaska.
    Sama sam. Slušam zvuk te tišine, nigdje nikoga ali....
    U noći, ulice su meni nekako strašne.
    Crne. Mračne. Bez obzira na rasvjetu.
    Sjedila sam tako u tišini.
    I razmišljala o danu kad sam tim ulicama nekada davno hodala s njim.
    S rukom u ruci.
    Tada mi te ulice nisu bile strašne.
    Bilo mi je tako svejedno da li su mračne ili ne.
    Sada, sada su mi zastrašujuće.
    Bojim se da ga neću moći zaboraviti.

    Dajte mi lijek protiv one bolesti.
    Bolesti zvana ljubav.
    Ili ne?
    Što god to bilo.

    I da... Ne želim odrasti.
    Ne želim na taj glupi faks.
    Želim biti dijete.


    25.06.2010. • Komentari (11)





    Strahove tjeram od sebe. Ostajem jaka.

    Postajem sve uvjerenija da danas gotovo ni nema normalnih osoba u ovom gradu. Svijetu. Svuda oko nas.
    Osvrneš se oko sebe i što vidiš?
    Pogledaj.
    Ljudi doslovno gaze svih oko sebe da bi postigli cilj.
    Zar su zaboravili na osjećaje?
    Moć. To je ono što danas ljudima predstavlja cijeli život.
    Za to se bore, muče, trpe kako bi uspjeli.
    A kada je riječ o ljudima. Tišina.
    Zaborave na svoje najdraže, zaborave na ljubav,prijatelje, sve.
    A kada nestane moć.
    Ostanu sami. U svojoj pravoj bijedi.
    I gdje je sreća?

    Hodam gradom a na licima ljudi je nekakav teret, tiha patnja skrivena iza kiselo nasmiješenog lica.
    Neznam zašto ali često obraćam pozornost na izraze lica nepoznatih osoba. Želim im se osmjehnuti. Onako spontano. Samo da ih razveselim. Malim običnim osmijehom. Besplatan poklon a tako mnogo znači.
    Ali.
    Počela sam se zabrinjavati kakav će biti svijet nakon 10 ili više godina.Možda nije na meni da o tome razmišljam,možda se do tada svašta desi. Možda nije dobro razmišljati unaprijed ali........
    Gdje će se djeca moći bezbrižno igrati bez da se boje da će ih netko napasti? Gdje će zaljubljeni šetati noću bez da imaju strah od nekog ludog ubojice koji samo ima želju ubiti nekoga jer mu je to zabavno.
    Gdje ću biti ja.
    A ti?

    Ima previše ubojica.
    I onih koji ubijaju riječima posebno.






    26.05.2010. • Komentari (18)





    Zagrli me da ne osjećam bol.

    I'm falling apart, I'm barely breathing
    With a broken heart that's still beating


    I evo pišem već po ko zna koji post. Neda mi se često.
    Umorna sam od svega. Škole,previše razmišljanja,ljudi koji su sve
    gori i gori i ostalih sitnica koje su meni trenutno velike.
    Prolazi vrijeme. Šteta što ga nemogu zaustaviti.

    "Premalo je znam
    Ostalo sad vremena u satu pješčanom.
    Svako zrno htio sam zaustavit, a znam da ne mogu.
    Uzalud se trudim kada s druge strane
    Gledaju me oči hladne."


    Ali ipak.
    U sjećanju će mi uvijek ostati oni trenuci koji su posebni.
    Uvijek se rađe sjećam onih sretnijih trenutaka ali oni gorki i teški
    uvijek mi nekako prevladavaju. Ljudi mi govore da se rađe sjetim onih dobrih. Željela bih da to mogu... ali uporno me prate oni suprotni.
    Kao da ne mogu pobjeći od toga. Od njega, a toliko sam puta stvarno mislila da sam konačno zaboravila,krenula dalje. Toliko puta.
    Mislila. Već sam i sebi dosadna.
    Poprilično.
    Otvorim ladicu i ugledam tu sliku. Bili smo nasmiješeni. Sretni.
    Vjerovala sam u tu bajku, danas sam shvatila da ništa nije tako kako se čini.Čak i mislim da to nije dobro za mene, jer sada sam u svom nekom svijetu i ne dopuštam da se itko previše približi.
    Panika.
    Ulovi me panika kada netko pokuša.
    Strah.
    Vidim da to nije dobro. Ali nemogu si pomoći.
    Voljela bih znati kako ljudi doživljavaju mene kao osobu. Smatraju li me normalnom? Što je to normalno uopće?Postoji li to.
    Svi smo drugačiji.
    Kao što mi je i on jedno davno rekao da sam posebna i da nisam kao drugi. bullshit.
    Vidim kako je to mislio.
    sranje.
    sranje.
    mrzim ga.
    jel to normalno?


    Sljedeći put ću napisat neki dubokoumniji post.
    I potrudit ću se da on ne bude dio tog posta.
    Možda nije ni toga vrijedan da bude tu negdje u mojoj zbrkanoj glavi.
    Nek nestane.
    Nestani.

    *Lijepo spavaj. Sanjaj. Živi sada svoje snove. Kako si i sam rekao.




    26.04.2010. • Komentari (20)





    << Arhiva >>

    Creative Commons License
    Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.